Hristov prvi zadatak na Zemlji nakon vaskrsenja bio je da osvedoči svoje učenike u svoju neumanjenu ljubav i nežno staranje za njih. Da bi ih uverio da je On njihov živi Spasitelj, da je slomio okove grobova i da ga neprijatelj – smrt – nije moga dulje zadržati; da bi im otkrio da ima isto srce ljubavi, kao kad je bio s njima kao njihov ljubljeni Učitelj, često im se javljao. Želeo je da ih još više stegne svezama ljubavi. »Idite, recite mojoj braći«, rekao je On, »da se sretnu sa mnom u Galileji.«
Kad su čuli o ovom sastanku, tako pouzdano zakazanom, učenici su počeli razmišljati o Hristovim rečima kojima je predskazao svoje vaskrsenje. Ali još uvek nisu se radovali. Nisu mogli odagnati svoje sumnje i zbunjenost. Čak i kad su žene izjavile da su videle Gospoda, učenici nisu hteli poverovati. Smatrali su da su obmanute.
Nevolja kao da se gomilala jedna za drugom. Šestog dana sedmice videli su kako je njihov Učitelj umro; prvog dana naredne sedmice bili su bez Njegovog tela, optuženi da su ga ukrali kako bi prevarili narod. Izgubili su nadu da će ikada ispraviti loše utiske koji su se sve više učvršćivali protiv njih. Bojali su se neprijateljstva sveštenika i gneva naroda. Čeznuli su za Isusovim prisustvom koji im je pomagao u svakoj nevolji.
Često su ponavljali reči: »A mi se nadasmo da je on onaj koji će izbaviti Izrailja.« Usamljeni i tužna srca sećali su se Njegovih reči: »Jer kad se ovako radi od sirova drveta. šta će biti od suva?« (Luka 24, 21; 23, 31) Sastali su se u gornjoj sobi, zatvorili i osigurali vrata, svesni da sudbina njihovog ljubljenog Učitelja u svako doba može postati i njihova.
A sve ovo vreme mogli su se radovati saznanju da je Spasitelj vaskrsnuo. Marija je stajala u vrtu i plakala dok je Isus bio upravo kraj nje. Oči su joj bile toliko zamagljene suzama da Ga nije mogla prepoznati. A i srca učenika bila su tako puna boli da nisu verovali vesti anđela ili rečima samoga Hrista.
Koliko je mnogo danas onih koji još uvek postupaju onako kao što su učenici postupali! Koliko je mnogo onih koji kao Marija očajnički uzvikuju: »Uzeše Gospoda mojega… i ne znam gde ga metnuše!« Kolikima bi mogle da budu upućene Spasiteljeve reči: »Što plačeš? Koga tražiš?« On je kraj njih, ali njihove oči zamagljene suzama ne raspoznaju Ga. On im govori, ali oni ne razumeju.
O, kad bi se pognuta glava mogla podignuti, kad bi se oči mogle otvoriti da Ga posmatraju, kad bi uši mogle slušati Njegov glas! »Idite brže te kažite učenicima njegovim da je ustao iz mrtvih.« Naložite im da ne gledaju Josifov nov grob koji je bio zatvoren velikim kamenom i zapečaćen rimskim pečatom. Hristos nije tamo. Neka ne gledaju prazan grob. Neka ne tuguju kao oni koji su bez nade i pomoći. Isus živi, I zato što on živi i mi ćemo živeti. Iz zahvalnih srca, s usana dodirnutih svetom vatrom, neka odjekne radosna pesma: Hristos je vaskrsnuo! On živi da posreduje za nas. Uhvati se za ovu nadu i ona će držati dušu kao sigurno, iskušano sidro. Veruj i videćeš slavu Božju!
