Ova glava zasnovana je na Luki 24, 50–53; Delima 1, 9–12.
Došlo je vreme da se Hristos vaznese do Očevog prestola. Kao božanski pobednik, spremao se na povratak u nebeske dvorove sa znacima svoje pobede. Pre svoje smrti izjavio je svome Ocu: »Posao svrših koji si mi dao da radim.« (Jovan 17, 4) Nakon svog vaskrsenja za izvesno vreme ostao je na Zemlji da bi se Njegovi učenici mogli upoznati s Njim u Njegovom vaskrslom i proslavljenom telu. Sad je bio spreman za rastanak. Dokazao je verodostojnost činjenice da je On živi Spasitelj. Njegovi učenici nemaju više potrebe da Ga dovode u vezu s grobom. Oni mogu misliti o Njemu kao o proslavljenom pred celim svemirom.
Kao mesto svog vaznesenja Isus je izabrao mesto koje je često bilo posvećeno Njegovim prisustvom dok je prebivao među ljudima. Time nije trebalo da bude počašćeno brdo Sion, mesto Davidovog grada, niti brdo Morija, na kome se nalazio Hram. Ovde su Hrista ismejavali i odbacili. Ovde su se valovi milosti, vraćajući se u puno jačoj plimi ljubavi, odbijali o srca koja su bila tvrda kao stena. Odatle je Isus, umoran i teška srca, otišao dalje da traži odmor na Maslinskoj gori. Sveta šekina odvajajući se od prvog Hrama stajala je na istočnom brdu kao da je oklevala na napusti izabrani grad; tako je i Hristos staja na Maslinskoj gori sa čežnjom u srcu i posmatrao Jerusalim. Šumarci i raseline na ovom brdu bili su posvećeni Njegovim molitvama i suzama. Njegove padine odjekivale su pobedonosnim uzvicima mnoštva koje Ga je proglasilo carem. Na njegovim kosim padinama našao je dom kod Lazara u Vitaniji. U Getsimanskom vrtu u njegovom podnožju sam se molio i patio. S ovog brda trebao se vazneti na Nebo. Njegov vrh dotaći će Njegova noga kad se bude ponovo vratio. Ne kao čovek boli, već kao slavan i pobednički kralj stajaće na Maslinskoj gori, dok će se jevrejski uzvici – Aliluja, mešati s neznabožačkim – Osana, i glasovi spasenih kao moćne vojske sliti u pokliču: Okrunite Ga, Gospodara nad Gospodarima!
Sad je Isus s jedanaest učenika krenuo prema brdu. Dok su prolazili kroz Jerusalimsku kapiju, mnogi začuđeni pogledi posmatrali su društvo, predvođeno Onim koga su pre nekoliko sedmica poglavari osudili i raspeli. Učenici nisu znali da je to bio njihov poslednji susret s Učiteljem. Isus je provodio vreme u razgovoru s njima, ponavljajući svoja ranija uputstva. Kad su se približili Getsimaniji, zaustavio se da bi se mogli setiti pouka koje im je dao u noći svoje samrtne borbe. Ponovo je pogledao čokot i lozu pomoću kojih je tada prikazao jedinstvo svoje Crkve sa Sobom i svojim Ocem; opet je ponovio istine koje im je tada iznosio. Svuda oko Njega nalazili su se dokazi koji su podsećali na Njegovu neuzvraćenu ljubav. Čak su Ga i učenici, koji su bili tako dragi Njegovom srcu, u trenutku Njegovog ponižavanja, osramotili i napustili.
Hristos je boravio na ovom svetu trideset i tri godine. On je pretrpeo njegovo preziranje, vređanje i podsmevanje; bio je odbačen i razapet. Sada, kad se spremao da se vaznese na svoj presto slave – razmatrajući nezahvalnost naroda kojeg je došao spasiti – da li će povući od njih svoje saučešće i ljubav? Hoće li se Njegova ljubav usredsrediti na ono carstvo u kojem Ga cene i u kojem bezgrešni anđeli čekaju da izvrše Njegov nalog? Ne, Njegovo obećanje onima koje voli i koje ostavlja na Zemlji glasi: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka veka.« (Matej 28, 20)
Pošto su stigli na Maslinsku goru, Isus je pošao putem preko njenog vrha prema Vitaniji. Ovde je zastao, a učenici su se okupili oko Njega. Zraci svetlosti kao da su sijali s Njegovog lica dok ih je s ljubavlju posmatrao. Nije ih osuđivao za njihove greške i promašaje, već su reči najdublje nežnosti bile poslednje koje su s usana njihovog Gospoda potekle do njihovih ušiju. S rukama ispruženim da blagoslove i kao da ih uverava u svoju zaštitničku brigu polako se uzdizao između njih, privučen prema Nebu silom jačom od bilo koje zemaljske privlačne sile. Dok se uzdizao, učenici su obuzeti strahopoštovanje, gledali naprežući oči da uhvate poslednji prizor Gospoda koji se uznosi. Oblak slave Ga je zaklonio od njihovog pogleda, a do njih su dopirale reči, dok su Ga prihvatala anđeoska kola poput oblaka: »Evo ja sam s vama u sve dane svršetka veka.« Istodobno do njih je dopirala najumilnija i najradosnija muzika anđeoskog zbora. (nastavlja se)
