Sad je čuo Petrov glas kako se ogorčeno protivi: »Ako se i svi sablazne, ali ja neću.« U gornjoj sobi izjavio je: »Dušu ću svoju položiti za te.« Isus ga je opomenuo da će se te iste noći odreći svog Spasitelja. Sada Hristos ponavlja opomenu: »Zaista ti kažem: noćas dok dvaput petao ne zapeva tri puta ćeš me se odreći.« Ali Petar »još većma govoraše: da bih znao s tobom i umreti neću te se odreći. Tako i svi govorahu.« (Marko 14,29.31) U svom samopouzdanju opovrgli su ponovljenu tvrdnju Onoga koji je znao. Bili su nespremni za probu; kad ih iskušenje bude savladalo, shvatiće vlastitu slabost.
Kad je Petar rekao da će slediti svoga Gospoda i u tamnici i u smrti, on je to mislio svakom reči koju je izrekao; ali nije poznavao sebe. U njegovom srcu bili su sakriveni elementi zla koje će okolnosti probuditi u život. Ako ne bude shvatio opasnost, to će se pokazati kao njegova večna propast. spasitelj je u njemu video samoljublje i samopouzdanje koje će nadvladati čak i njegovu prema Hristu. U njegovom iskustvu otkrilo se mnogo slabosti, nesavladanog greha, bezbrižnosti duha, neposvećene naravi, nesmotrenog ulaženja u iskušenja. Hristova svečana opomena bila je poziv na preispitivanje srca. Bilo je nužno da Petar manje veruje u sebe, a pokaže dublju veru u Hrista. Da je u poniznosti prihvatio upozorenje, on bi zamolio Pastira stada da čuva svoje ovce. Kad je na Galilejskom jezeru gotovo potonuo, povikao je: »Gospode, pomagaj!« (Matej 14,30) Tada je Hristos ispružio svoju ruku da uhvati njegovu. Tako da je i sada povikao Isus: »Spasi me od mene samoga«, bio bi sačuvan. Međutim, Petar je osećao da mu se ne veruje pomislivši kako je to vrlo okrutno. Već je bio uvređen, pa je postao još uporniji u svom samopouzdanju.
Isus je sa saosećanjem posmatrao svoje učenike. On ih nije mogao spasiti iskušenja, ali ih nije ostavio bez utehe. Uveravao ih je da će raskovati okove groba i da Njegova ljubav prema njima neće prestati.« A po vaskrsenju svojemu«, rekao je, »ja idem pred vama u Galileju.« (Matej 26,32) Pre odricanja dobili su uveravanje o oproštenju. Nakon Njegove smrti i vaskrsenja znali su da im je oprošteno i da su dragi Hristovom srcu.
Isus i učenici nalazili su se na putu prema Getsimaniji, u podnožju Maslinske gore, prema jednom usamljenom mestu za razmišljanje i molitvu koje je On često posećivao. Spasitelj je svojim učenicima objašnjavao svoju misiju za svet i duhovnu vezu koju moraju održavati s Njim. Sad je slikovito prikazivao ovu pouku. Mesec je jasno svetlio i otkrivao Mu rodni čokot. Skrećući pažnju svojih učenika na njega, On ga je predstavio kao simbol.
»Ja sam pravi čokot«, rekao je. Umesto vitke palme, veličanstvenog kedra ili snažnog hrasta, Isus je odabrao razgranati čokot da predstavi sebe. Palma, cedar i hrast stoje sami. Njima nije potreban nikakav oslonac. Ali čokot se obavija oko kolja i tako penje prema nebu. Tako je i Hristos u svojoj ljudskoj prirodi zavisio od božanske sile. »Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe«, izjavio je (Jovan 5,30).
»Ja sam pravi čokot.« Jevreji su uvek smatrali vinovu lozu najplemenitijom biljkom, slikom svega što je moćno, uzvišeno i plodno. Izrailj je bio predstavljen čokotom koji je Bog zasadio u Obećanoj zemlji. Jevreji su zasnovali svoju nadu u spasenje na činjenici što su povezani sa Izrailjem. Ali Isus kaže: »Ja sam pravi čokot. Ne smatrajte da ćete vezom sa Izrailjem moći postati učesnicima u životu od Boga i naslednicima Njegovih obećanja. Samo kroz Mene možete primiti duhovni život.
»Ja sam pravi čokot, i otac je moj vinogradar.« Na brežuljcima Palestine naš Nebeski Otac zasadio je ovaj plemeniti Čokot, a On sam bio je Vinogradar. Mnoge je privlačila lepota ovog čokota i zato su objavljivali Njegovo nebesko poreklo. Ali vođama u Izrailju On je izgledao kao koren iz suve zemlje. Izvadili su šibljiku, odbacili je i zgazili svojim nesvetim nogama. Mislili su da je zauvek unište. Međutim, nebeski Vinogradar nikada nije izgubio iz vida svoju sadnicu. Pošto su ljudi mislili da su je uništili. On ju je uzeo i s druge strane zida ponovo zasadio. Čokot više nije trebao da bude vidljiv. Bio je sakriven od grubih nasrtaja ljudi. Ali, loze ovog Čokota izrasle su preko zida. Trebalo je da predstavljaju Čokot. Preko njih mladice su se još uvek mogle sjediniti sa čokotom. Donosile su rod. Taj rod brali su prolaznici. »Ja sam čokot a vi loze«, rekao je Hristos svojim učenicima. Iako se uskoro trebao uzeti od njih, njihovo duhovno jedinstvo s Njim trebalo je ostati nepromenjeno. Veza između loze i čokota, rekao je, predstavlja vezu koju treba da održavate sa Mnom. Kalem se pricepljuje na živu lozu i vlakno po vlakno, žila po žila urasta u čokot. Život čokota postaje život loze. (nastavlja se)
