Dok su učenici još uvek začuđeno gledali gore, obratili su im se glasovi koji su zvučali kao najraskošnija muzika. Okrenuli su se i videli dva anđela u ljudskom obliku koji su im progovorili: »Ljudi Galilejci, šta stojite i gledate na nebo? Ovaj Isus koji se od vas uze na nebo tako će doći kao što videste da odlazi na nebo.«
Ovi anđeli pripadali su društvu koje je u sjajnom oblaku čekalo da isprati Isusa do Njegovog nebeskog doma. Najuzvišenija u anđeoskom mnoštvu, bila su ova dva anđela koji su došli na grob prilikom Hristovog vaskrsenja i bili s Njim tokom Njegovog celokupnog života na zemlji. Sa žarkom željom celo Nebo je očekivalo kraj Njegovog zadržavanja na svetu uniženom prokletstvom greha. prispelo je vreme da svemir sada primi svog Kralja. Zar ova dva anđela nisu čeznula da se pridruže mnoštvu koje je pozdravljalo Isusa dobrodošlicom? Ali u svojem saučešću i ljubavi prema onima koje je On ostavio, sačekali su da im pruže utehu. »Nisu li svi službeni duhovi koji su poslani na službu onima koji će naslediti spasenje?« (Jevrejima 1, 14)
Hristos se uzneo na Nebo u ljudskom obliku. Učenici su videli oblak koji Ga je prihvatio. Isti Isus koji je hodao, govorio i molio se s njima, koji je lomio hleb s njima, koji je bio s njima u njihovim čamcima na jezeru i koji se tog istog dana mučio s njima penjući se sve do Maslinske gore – taj isti Isus je sada otišao da deli presto svog Oca. Anđeli su ih uveravali da će isti Onaj koga su videli kako ide na Nebo, doći ponovo isto tako kako se uzneo. On će doći »s oblacima, i ugledaće ga svako oko«. »Jer će sam Gospod sa zapovešću, s glasom arhanđelovim, i s trubom Božijom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre.« »A kad dođe sin čovečiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli s njime, onda će sesti na prestolu slave svoje.« (Otkrivenje 1, 7; 1. Solunjanima 4, 16; Matej 25, 31) Tako će se ispuniti i Gospodnje obećanje koje je dao svojim učenicima: »I kad otidem i pripravim vam mesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da i vi budete gde sam ja.« (Jovan 14, 3) Učenici su se doista mogli radovati u nadi da će se njihov Gospod ponovo vratiti.
Kad su se učenici vratili u Jerusalim, ljudi su ih posmatrali sa čuđenjem. nakon Hristovog suđenja i raspeća, smatralo se da će oni izgledati utučeni i posramljeni. Njihovi neprijatelji su očekivali da će na njihovom licu videti izraz žalosti i poraza. Umesto toga videla se radost i pobeda. Njihova lica bila su ozarena srećom koja nije bila zemaljskog porekla. Nisu tugovali nad neostvarenim nadama, već su bili ispunjeni slavljenjem i zahvaljivanjem Bogu. S radošću su pričali o veličanstvenom događaju, o Hristovom vaskrsnuću i Njegovom vaznesenju na Nebo, a njihovo svedočanstvo mnogi su prihvatili.
Učenici nisu više s nepoverenjem gledali u budućnost. Znali su da je Isus na nebesima i da je Njegova naklonost upravljena njima. Znali su da imaju prijatelja kod Božjeg prestola i žarko su želeli da svoja iskanja Ocu iznesu u Isusovo ime. U svečanom strahopoštovanju poklonili su se u molitvi, ponavljajući čvrsto obećanje: »Što god uzištete u Oca u ime moje, daće vam. Doslije ne iskaste ništa u ime moje; ištite i primićete, da radost vaša bude ispunjena.« (Jovan 16, 23.24) Pružali su ruku vere sve više i više sa čvrstim uverenjem: »Hristos Isus koji umire, pa još i vaskrse, koji je s desne strane Bogu i moli za nas.« (Rimljanima 8, 34) Pedesetnica im je donela puninu radosti u pojavi Utešitelja upravo onako kako je Hristos obećao.
Celo Nebo čekalo je da pozdravi Spasitelja dobrodošlicom u nebeskim dvorovima. Dok se uznosio, išao je napred a za njim mnoštvo zarobljenika oslobođenih prilikom Njegovog vaskrsenja. Nebeska vojska pratila je radosnu povorku Klicanjem uzvicima slave i nebeskim pesmama.
Kad su se približili Božjem gradu, anđeli iz pratnje uputili su poziv:
»Vrata! uzvisite vrhove svoje, Uzvisite se vrata večna!
Ide car slave.«
Radosno je odgovorila straža koja je čekala:
»Ko je taj car slave?«
(nastavlja se)
