Ali, kad se ljudi uzvise, smatrajući da su nezamenljivi za uspeh Božjeg velikog plana, Gospod će učiniti da ostanu po strani. Tako će se jasno pokazati da Gospod ne zavisi od njih. Rad neće stati zato što su uklonjeni iz njega, nego će ići napred s većom silom.
Isusovim učenicima nije bilo dovoljno da samo budu poučeni o prirodi Njegovog carstva. Bila im je potrebna promena srca koja bi ih dovela u sklad s Njegovim načelima. Pozvavši dete k sebi, Isus ga je doveo među njih, uzeo nežno u svoje naručje i rekao: »Ako se ne povratite i ne budete kao deca, ne ćete ući u carstvo nebesko.« Jednostavnost, zaboravljanje na sebe i dečja ljubav ispunjena poverenjem – osobine su koje Nebo ceni. To su osobine prave veličine.
Isus je ponovo objasnio učenicima da se Njegovo carstvo ne odlikuje zemaljskim dostojanstvom i razmetljivošću. Kod Isusovih nogu zaboravljaju se sva ova posebna obeležja. Bogati i siromašni, učeni i neobrazovani sreću se ne pomišljajući na društveni sloj, ili svetovno prvenstvo. Svi se sreću kao duše otkupljene krvlju, podjednako zavisni od Onoga koji ih je otkupio Bogu.
Iskrena, skrušena duša dragocena je u Božjim očima. On stavlja svoj pečat na ljude ne prema društvenom sloju, ne prema njihovom bogatstvu, ne prema njihovoj umnoj veličini, već prema njihovom jedinstvu s Hristom. Gospod slave zadovoljan je onima koji su krotka i ponizna srca. »Ti mi daješ«, rekao je David, »štit spasenja svojega;… i milost tvoja«, kao bitni sastojak ljudskog karaktera, »čini me velika.« (Psalam 18,35)
»Ko jedno ovako dete primi u ime moje«, rekao je Isus, »mene prima; a ko mene primi ne prima mene nego onoga koji je mene poslao.« »Ovako veli Gospod: nebo je presto moj i zemlja podnožje nogama mojim… ali na koga ću pogledati? na nevoljnoga i na onoga ko je skrušena duha i ko drhće od moje reči.« (Isaija 66,1.2)
Spasiteljeve reči probudile su u učenicima osećaj nepoverenja prema sebi. Odgovor nije ni na kog posebno aludirao, ali Jovan je bio podstaknut da upita je li u jednom slučaju njegov postupak bio pravilan. U detinjem duhu izložio je taj predmet Isusu. »Učitelju«, rekao je on, »videsmo jednoga gde imenom tvojim izgoni đavole koji ne ide za nama: i zabranismo mu, jer ne ide za nama.«
Sprečavanje ovog čoveka Jakov i Jovan smatrali su da brane čast svog Gospoda, ali počeli su uviđati da su bili ljubomorni radi sebe samih. Priznali su svoju grešku i prihvatili su Hristov ukor:
»Ne branite mu; jer nema nikoga koji bi imenom mojim čudo činio da može brzo zlo govoriti za mnom.« Nije se smelo odbaciti nikoga ko je na bilo koji način pokazao prijateljstvo prema Hristu. Bilo je mnogo onih koji su duboko pokrenuti Hristovim karakterom i delima otvarali u veri svoja srca Njemu, pa su učenici, koji nisu mogli da čitaju pobude, morali da budu pažljivi da ne obeshrabre ove duše. Kad Isus ne bude više u telu bio među njima, i delo bude prepušteno njihovim rukama, ne smeju se odati sebičnom i isključivom duhu, već otkriti isto dalekosežno saučešće koje su videli kod svog Učitelja. (nastavlja se)