Velika grupa sveštenika i starešina pratila je Hrista do Iroda. Kad je Spasitelj uveden, svi dostojanstvenici govoreći uzbuđeno iznosili su svoje optužbe protiv Njega. Međutim, Irod se nije obazirao na njihove optužbe. Zapovedio je da se Hristu skinu okovi, istodobno optužujući Njegove neprijatelje što su grubo postupali s Njim. Posmatrajući saosećajno mirno lice Spasitelja sveta, čitao je na njemu samo mudrost i čistoću. On je, kao i Pilat, bio zadovoljan što je Hristos optužen iz zlobe i zavisti.
Hristu je Irod postavio mnoga pitanja, ali Spasitelj je za sve to sačuvao duboki mir. Na carevu zapovest uvedeni su nemoćni i bolesni i Hristu je zapoveđeno da svoje tvrdnje dokaže time što će izvesti čudo. Irod je rekao: Ljudi govore da Ti možeš izlečiti bolesne. Želim proveriti da nisu preuveličali Tvoju slavu. Isus nije odgovorio, pa je Irod i dalje uporno navaljivao: Ako možeš činiti čuda za druge, učini ih sada za sebe pa će ti biti zaista dobro. Ponovo je zapovedio: Pokaži nam jedan znak da imaš silu koju Ti glasinu pripisuju. Međutim, Hristos je bio sličan onome koji ništa ne čuje i ne vidi. Božji Sin uzeo je na sebe čovekovu prirodu. On mora delovati onako kao što se čovek mora ponašati u takvim okolnostima. Zato nije želeo učiniti nikakvo čudo da bi se izbavio od boli i poniženja koje čovek mora podneti kad se nađe u sličnom položaju.
Irod je obećao Hristu da će biti oslobođen ako pred njim učini neko čudo. Hristovi tužitelji sopstvenim očima videli su čudesna dela učinjena Njegovom silom. Čuli su Ga kako zapoveda grobu da vrati svoga mrtvaca. Videli su mrtvaca kako izlazi pokoravajući se Njegovom glasu. Obuzeo ih je strah da i sad ne učini kakvo čudo. Najviše od svega bojali su se izražavanja Njegove sile. Takav dokaz zadao bi smrtni udarac njihovim planovima i možda ih stajao života. Ponovo su zabrinuti sveštenici i poglavari podignuli buru optužbi protiv njega. Povišavajući svoje glasove, govorili su: On je izdajica, bogohulnik. On čini svoja čuda silom Velzevula, kneza đavolskog. Sudskom dvoranom zavladala je zbrka, jedni su vikali jedno, drugi drugo.
Isusova savest bila je sada mnogo neosetljivija nego kad je s užasom slušao Irodijadin zahtev za glavom Jovana Krstitelja. Stanovito vreme osećao je žalac grižnje savesti zbog svog strašnog dela; ali zbog raspusnog života njegova moralna svest postajala je sve uniženija. Njegovo srce tako je okorelo da se sad čak hvalio kaznom koju je dosudio Jovanu zbog toga što se usudio da ga ukori. Sad je pretio Isusu, ponavljajući da ima vlast da Ga oslobodi ili osudi. Međutim, nijednim znakom Isus nije pokazao da je čuo ijednu reč.
Iroda je gnevila ova šutnja. Izgledalo je da ona znači potpunu ravnodušnost prema njegovom autoritetu. Taštom i razmetljivom caru otvoreni ukor bio bi manje uvredljiv nego takvo neuvažavanje njegove ličnosti. Ponovo je ljutito zapretio Isusu, koji je još stajao nepomičan i šutljiv.
Zadovoljiti beskorisnu znatiželju nije bio Hristov zadatak na ovom svetu. On je došao da isceli ranjene u srcu. On ne bi ćutao da je mogao izgovoriti ijednu reč kojom bi izlečio rane dušama bolesnim od greha. Ali nije imao nijednu reč za one koji bi pogazili istinu svojim nesvetim nogama.
Hristos je mogao kazati Irodu takve reči koje bi probile uši ovom okorelom caru. Mogao ga je ispuniti strahom i drhtanjem prikazujući mu sva bezakonja njegovog života i strahotu kazne koja mu se približavala. Ali svojom šutnjom Hristos mu je uputio najstrožiji ukor. Irod je odbacio istinu koju mu je izložio najveći među prorocima i zato nije zavredeo nikakvu drugu vest. Veličanstvo Neba nije za njega imalo nijednu reč. To uho koje je uvek bilo spremno da sluša ljudske nevolje, nije slušalo Irodove naredbe. Te oči koje su uvek počivale s ljubavlju punom sažaljenja i praštanja na grešniku koji se kaje, nijednim pogledom nisu se zaustavile na Irodu. Te usne koje su izgovarale najupečatljivije istine, koje su se glasom najnežnijeg preklinjanja zauzimale za najgrešnije i najodbačenije, bile su zatvorene za oholog cara koji nije osećao potrebu za Spasiteljem. (nastavlja se)