Ljubav prema dušama za koje je Hristos umro predstavlja raspinjanje svoga ja. Svako Božje dete treba odsad sebe smatrati karikom u lancu spuštenom da se spasi svet, ujedinjenim s Hristom u Njegovom planu milosti, i ići s Njim da traži i spasi izgubljene. Hrišćanin treba stalno držati na umu svoje posvećenje Bogu i obavezu da karakterom otkrije Hrista svetu. Samopožrtvovnost, saučešće, ljubav iskazana u Hristovom životu treba da se ponovo pokažu u životu onih koji rade za Boga.
»Jer ko hoće dušu svoju da sačuva, izgubiće je; a ko izgubi dušu svoju mene radi i evanđelja onaj će je sačuvati. Sebičnost je smrt. Nijedan organ u telu ne bi mogao živeti ako bi ograničio svoj rad samo za sebe. Srce, zanemarujući da šalje životvornu krv ruci ili glavi, brzo bi izgubilo svoju snagu. Kao naša životvorna krv, tako se i Hristova ljubav širi u svaki deo Njegovog duhovnog tela. Mi smo udovi jedan drugome i duša koja ne daje umreće. »Jer kakva je korist čoveku«, rekao je Isus, »ako zadobije sav svet a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovek za dušu svoju?«
Iza sadašnjeg siromaštva i poniženja, On je ukazao učenicima na svoj dolazak u slavi, ne u sjaju nekog zemaljskog prestola, već u slavi Boga i nebeske vojske. »Tada će se«, rekao je, »vratiti svakome po delima njegovim.« Za njihovo ohrabrenje izrekao je ovo obećanje: »Zaista vam kažem: imaju neki među ovima što stoje ovde koji ne će okusiti smrti dok ne vide sina čovečijega gde ide u carstvu svojemu.« Međutim, učenici nisu razumeli Njegove reči. Slava im je izgledala daleko. Njihove oči bile su prikovane za ono što su bliže videli, za zemaljski život nemaštine, poniženja i patnje. Moraju li napustiti žarko očekivanje Mesijinog carstva? Zar svog Gospoda neće videti kako se podiže na Davidov presto? Zar je moguće da je Hristos trebao živeti životom poniznog lutalice bez doma, da bude prezren, odbačen i pogubljen? Žalost je tištala njihova srca, jer su voleli svoga Gospoda. Sumnja je, takođe, mučila njihove duše, jer nisu mogli razumeti da će Božji Sin da bude podvrgnut tako okrutnom poniženju. Pitali su se zašto treba dobrovoljno poći u Jerusalim i doživeti takvo postupanje kakvo im je rekao da će tamo podneti. Kako se može pokoriti takvoj sudbini i ostaviti ih u većoj tami od one u kojoj su tražili put pre ni što im se On sam otkrio?
U oblasti Cezareje Filipove Hristos je bio izvan Irodovog i Kajafinog domašaja, razmišljali su učenici. Nije se morao bojati jevrejske mržnje ili rimske sile. Zašto da ne radi ovde daleko od fariseja? Zašto je potrebno da sebe preda na smrt? Ako treba umreti, kako će onda osnovati svoje carstvo tako čvrsto da ga ni vrata paklena neće moći nadvladati? Za učenike to je zaista bila tajna.
Oni su sad upravo putovali obalama Galilejskog mora, prema gradu u kojem će se ugasiti sve njihove nade. Nisu se usuđivali išta progovoriti sa Hristom, već su tihim i žalosnim glasom razgovarali o tome kakva će da bude budućnost. Uprkos svojim pitanjima prionuli su za misao da će neka nepredviđena okolnost možda otkloniti nesreću koja je, čini se, očekivala njihovog Gospoda. Tako su šest dugih, tužnih dana žalili i sumnjali, nadali se i strahovali.