Ova glava zasnovana je na Mateju 27,31–53; Marku 15,20–38; Luki 23,26–46; Jovanu 19,16–30.
»I kad dođoše na mesto koje se zvaše kosturnica, onde razapeše njega.«
»Da osveti narod krvlju svojom«, Hristos, »izvan grada postrada.« (Jevrejima 13, 12) Zbog prekršaja Božjeg zakona Adam i Eva morali su izaći iz Edema. Hristos, naša zamena, trebao je da pati izvan međa Jerusalima. On je umro izvan gradskih kapija, na mestu na kome su pogubljivani zločinci i ubice. Sledeće reči imaju puno značenje: »Hristos je nas iskupio od kletve zakonske postavši za nas kletva.« (Galatima 3, 13)
Veliko mnoštvo pratilo je Isusa od sudnice do Golgote. Vest o Njegovoj presudi proširila se po celom Jerusalimu, i ljudi iz svih društvenih slojeva i položaja u gomilama su se sticali prema mestu raspeća. Sveštenici i poglavari obavezali su se obećavajući da neće zlostavljati Hristove sledbenike ako im On bude predan, pa su se učenici i verni iz grada i okoline pridružili mnoštvu koje je sledilo Spasitelja.
Kad je Isus prošao kroz kapiju Pilatovog dvora, krst koji je bio pripremljen za Varavu, položen je na Njegova ranjena i krvava pleća. Dva Varavina druga trebala su biti pogubljeni zajedno sa Isusom, pa su i na njih položeni krstovi. Od pashalne večere sa svojim učenicima nije ništa jeo ni pio. Bio je u samrtnim mukama boreći se sa sotonskim silama u Getsimanskom vrtu. Podneo je bol izdaje i video svoje učenike kako Ga napuštaju i beže. Bio je vođen Ani, zatim Kajafi i onda Pilatu. Podnosio je pogrdu za pogrdom, ismejavanje za ismejavanjem; dva puta bio je išiban – cele te noći ređali su se prizori takve prirode koji su do krajnjih granica iskušavali čovekovu dušu. Hristos nije popustio. Nije izgovorio nijednu reč koja ne bi bila na slavu Bogu. Tokom celokupne sramne sudske farse držao se odlučno i dostojanstveno. Ali kad je nakon drugog šibanja na Njega položen krst, ljudska priroda više nije mogla podneti. Onesvešćen je pao pod teretom.
Gomila koja je pratila Spasitelja videla je Njegove slabe i posrćuće korake, ali nije pokazala saučešće. Ružili su Ga i grdili zato što nije mogao nositi taj teški krst. Ponovo je teret stavljen na Njega i ponovo je pao onesvešćen na tlo. Njegovi mučitelji shvatili su da neće moći dalje nositi svoj teret. Bili su zabrinuti tražeći nekoga ko bi poneo ponižavajuće breme. Jevreji tu nisu mogli pomoći, zato što bi ih oskvrnuće sprečilo da svetkuju Pashu. Čak ni iz svetine koja Ga je pratila niko se nije želeo sagnuti i poneti krst.
U to vreme neki stranac, Simon iz Kirene, vraćajući se iz polja, sreo je mnoštvo. Čuo je poruge i prostačke uvrede iz gomile; čuo je ponavljanje prezrivih reči: Napravite prolaz za Cara jevrejskog! Zastao je čudeći se ovom prizoru, i pošto je izrazio sažaljenje, zgrabili su ga i stavili krst na njegova pleća.
Simon je slušao o Isusu. Njegovi sinovi poverovali su u Spasitelja, ali on sam nije bio učenik. Nošenje krsta do Golgote bio je blagoslov za Simona i on je uvek nakon toga bio zahvalan za ovo proviđenje. To ga je povelo da dragovoljno izabere Hristov krst i uvek radosno stoji pod njegovim teretom.
Mnoge žene nalazile su se u mnoštvu koje je pratilo Onoga koji nije zaslužio surovu smrt. Njihova pažnja bila je usredsređena na Hrista. Neke od njih videle su Ga ranije. Neke su dovodile k Njemu svoje bolesnike i nevoljne. Neke su i same bile izlečene. Prepričavali su se prizori koji su se zbivali. Čudile su se mržnji mnoštva prema Njemu za kojim su njihova srca bila ganuta i slomljena. Uprkos ponašanju razjarene svetine i ljutitih reči sveštenika i poglavara, ove žene izrazile su svoje saučešće. Kad je Hristos onesvešćen pao pod krstom, one su počele tužno da nariču. (nastavlja se)