Da su znali da muče Onoga koji je došao da spasi grešni ljudski rod od večne propasti, obuzela bi ih griža savesti i užas. Međutim, njihovo neznanje nije uklonilo njihovu krivicu, jer su imali prednost da upoznaju i prihvate Isusa kao svog Spasitelj. Neki od njih jednog dana uvideće svoj greh, pokajati se i obratiti. Neki su svojom okorelošću onemogućili uslišenje Hristove molitve za njih. Ipak, kraj svega toga, Božji plan je dostizao svoje ispunjenje. Isus je stekao pravo da postane zastupnikom pred Božjim licem.
Ta Hristova molitva za svoje neprijatelje obujmila je ovaj svet. Ona prima svakog grešnika koji je živeo ili koji će živeti od početka sveta do kraja vremena. Na svima njima počiva krivica za raspeće Božjeg Sina. Svima se besplatno nudi oproštaj. »Ko god hoće može imati mir sa Bogom i naslediti večni život.
Kad su Isusa prikovali, snažni ljudi podignuli su krst i s velikom silinom usadili ga na za to ranije pripremljeno mesto. To je Božjem Sinu izazvalo neiskazane bolove. Pilat je tada na krst iznad Isusove glave stavio natpis na jevrejskom, grčkom i latinskom. On je glasio: »Isus Nazarećanin car Judejski.« Ovaj natpis je razljutio Jevreje. U Pilatovoj sudnici vikali su: »Raspni ga!« »Mi nemamo cara osim ćesara.« (Jovan 19, 15) Izjavili su da je ko god nekog drugog priznaje za cara – izdajnik. Pilat je napisao osećaj koji su mu izrazili. Nije spomenut nikakav prestup, osim da je Isus jevrejski car. Natpis je u stvari bio priznavanje podaničke pokornosti Jevreja rimskoj sili. On je proglašavao da će oni osuditi na smrt svakoga ko bi se usudio nazvati carem Izrailja. Sveštenici su se prevarili. Kad su kovali zaveru kako da ubiju Hrista, Kajafa je izjavio da je dobro da jedan čovek umre da se spasi narod. Sad je otkriveno njihovo licemerstvo. Da bi uništili Hrista, bili su spremni žrtvovati čak i opstanak svog naroda.
Sveštenici su uvideli što u učinili, pa su zamolili Pilata da promeni natpis. Kazali su: »Ne piši: car Judejski, nego da sam reče: ’ja sam car Judejski’.« Međutim, Pilat ljut na sebe zbog svoje ranije slabosti, potpuno je prezirao ljubomorne i prepredene svešteničke vođe. Hladno je odgovorio: »Što pisah pisah.«
Jedna sila viša od Pilata ili Jevreja upravljala je postavljanjem ovog natpisa iznad Isusove glave. Po Božjem Proviđenju On je trebao probuditi ljude na razmišljanje i istraživanje Svetog pisma. Mesto na kojem je Isus bio raspet bilo je blizu grada. U to vreme hiljade ljudi iz svih zemalja nalazile su se u Jerusalimu pa je natpis kojim je Isus iz Nazareta proglašen za Mesiju privlačio njihovu pažnju. To je bila živa istina ispisana rukom koju je vodio Bog.
U Hristovim stradanjima na krstu ispunilo se proročanstvo. Vekovima pre raspeća, Spasitelj je prorekao kako će se postupati s Njim. Rekao je: »Opkoliše me psi mnogi; četa zlikovaca ide oko mene, probodoše ruke moje i noge moje. Mogao bih izbrojati sve kosti svoje. Oni gledaju i od mene načiniše stvar za gledanje. Dele haljine moje među sobom, i za dolamu moju bacaju ždrijeb.« (Psalam 22, 16–18) Proročanstvo koje se odnosilo na Njegovu odeću ispunilo se bez saveta ili uplitanja prijatelja ili neprijatelja Raspetoga. Njihove haljine dane su vojnicima koji su Ga položili na krst. Hristos je čuo prepirku ljudi dok su između sebe delili odeću. Njegova dolama bila je istkana bez ijednog šava i zato su kazali: »Da je ne deremo, nego da bacimo kocke za nju kome će se dopasti.«
U drugom proročanstvu Spasitelj je izjavio: »Sramota satr srce moje, iznemogoh; čekam hoće li se kome sažaliti, ali nema nikoga; hoće li me ko potešiti, ali ne nalazim. Daju mi žuč da jedem, i u žeđi mojoj poje me octom.« (Psalam 69, 20, 21) Onima koji su umirali na krstu davali su neko opojno sredstvo da bi se umrtvio osećaj boli. To je ponuđeno i Isusu, ali kad je okusio, On je to odbio. Nije želeo prihvatiti ništa što bi moglo potamnjeti Njegov um. Njegova vera mora se dalje čvrsto oslanjati na Boga. To je bila Njegova jedina snaga. Pomračiti Njegova čula značilo bi dati prednost Sotoni. (nastavlja se)