Adam je pre pojave greha uživao u neposrednom razgovoru sa svojim Stvoriteljem; ali pošto se čovek svojim prestupom odvojio od Boga, ljudskom rodu uskraćena je ova visoka prednost. Međutim, planom otkupljenja otvoren je put kojim stanovnici ove Zemlje mogu i dalje uspostavljati vezu sa Nebom. Bog je razgovarao sa ljudima preko svoga Duha, a božanska svetlost izlivala se na svet u otkrivenjima koja je davao svojim izabranim slugama.
»Nego naučeni od Svetoga Duha govoriše sveti Božji ljudi.« (2. Petrova 1,21)
U razdoblju prvih dvadeset i pet stoleća ljudske istorije nije bilo pisanog otkrivenja. Ljudi koje je Bog podučavao prenosili su svoje znanje drugima, i tako je ono prenošeno od oca sinu, od naraštaja naraštaju. U Mojsijevo vreme počelo je pripremanje pisane Reči. Nadahnuta otkrivenja zapisana su u nadahnutoj Knjizi. Ovo delo nastavljeno je u toku dugog razdoblja od šesnaest vekova – od Mojsija, istoričara Stvaranja do Zakona, pa sve do Jovana, koji je zapisao najuzvišenije istine Radosne vesti.
Biblija ukazuje na Boga kao na svog Autora, iako je pisana ljudskom rukom; raznovrsnim stilom svojih različitih knjiga, ona otkriva odlike svojih mnogobrojnih pisaca. Sve istine otkrivene u njoj, »od Boga su dane« (2. Timotiju 3,16); ali izražene ljudskim rečima. Beskonačni je svojim Svetim Duhom rasvetlio um i srce svojih slugu. Davao im je snove i viđenja, simbole i slike, a oni kojima je istina na taj način bila otkrivana, oblikovali su božanske misli ljudskim jezikom.
Deset zapovesti izgovorio je sam Bog, i napisao ih svojom rukom. One imaju božansko, a ne ljudsko poreklo. Tako Biblija sa svojim istinama, koje su izražene ljudskim jezikom, predstavlja zajedništvo božanskog i ljudskog. Takvo zajedništvo postojalo je u prirodi Isusa Hrista, koji je bio Božji Sin i Sin čovekov. Na Bibliju se odnosi ono što se odnosilo na Hrista, da »Reč postade telo i useli se u nas«. (Jovan 1,14)
Biblijske knjige napisane u različitim vremenima, nastojanjem ljudi koji su se veoma razlikovali po svom položaju i zanimanju, po duševnim i duhovnim sposobnostima, otkrivaju velike stilske raznolikosti, ali i raznovrsnost tema kojima se bave. Različiti autori služe se različitim načinima izražavanja; često jednu istu istinu jedan pisac iznosi mnogo jasnije od drugoga. Pošto čak nekoliko autora raspravlja o istoj temi, ali iz različitih aspekata ili se različito odnose prema njoj; može se steći utisak, a to se posebno događa površnim, nemarnim čitaocima, ili čitaocima punih predrasuda, da postoje neke nesaglasnosti ili suprotnosti upravo na onim mestima na kojima razumni, pobožni istraživač, koji ima jasan uvid, otkriva samo potpuni i savršeni sklad.
Pošto istinu iznose različiti pojedinci, na videlo izlaze i njeni različiti vidovi. Jedan pisac je mnogo dublje zadivljen jednim delom predmeta; jasno shvata one tačke koje se slažu s njegovim iskustvom ili s njegovom sposobnošću shvatanja i ocenjivanja; drugi razmatra drugu fazu; i tako svaki od njih, pod uticajem Svetoga Duha, objavljuje ono što se najdublje i najsnažnije urezalo u njegov um – različite vidove istine u životu svakoga od njih, ali je ipak savršeni sklad ostvaren preko svih. Istina, otkrivena na taj način, sjedinjuje se i prerasta u savršenu celinu, prilagođenu da zadovolji potrebe ljudi u svim životnim okolnostima i iskustvu.
Bogu je bilo ugodno da preko ljudskih oruđa prenese svoju istinu svetu; i On sam, svojim Svetim Duhom, određivao je i osposobljavao ljude da izvrše to delo. On je usmeravao njihov um prilikom izbora o čemu će govoriti i šta će pisati. Blago je bilo stavljeno u zemljane sudove, iako je poticalo sa Neba. Svedočanstva su bila prenošena nesavršenim izražajnim mogućnostima ljudskog jezika, ali je svedočanstvo bilo Božje; poslušno, verno Božje dete pratilo ga je u slavi božanske sile, pune blagodati i istine.
Bog je u svojoj Reči, poverio ljudima znanje neophodno za spasenje. Sveta pisma moraju biti prihvaćena kao autoritativno, nepogrešivo otkrivenje Njegove volje. Ona su pravilo vere, objavitelj doktrina i potvrda iskustva. »Sve je pismo od Boga dano i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi, da bude savršen čovek Božji, za svako dobro delo pripravljen.« (2. Timotiju 3,16.17)
Međutim, činjenica da je Bog svoju volju otkrio ljudima preko svoje Reči, nije isključila potrebu za stalnom prisutnošću i vođstvom Svetoga Duha. Potpuno suprotno! Naš Spasitelj obećao je svoga Duha koji će Reč otvarati Njegovim slugama, rasvetljivati i primenjivati njena učenja. Pošto je to isti Duh, koji je nadahnuo Bibliju, nemoguće je da učenja Duha postanu suprotna učenjima Reči. (nastavlja se)
