Mnogi, razmišljajući o poreklu greha i razlogu njegovog postojanja, ostaju veoma zbunjeni. Oni vide delovanje zla, i njegove strašne posledice koje se pojavljuju u obliku jada i očaja i pitaju se kako se sve to može događati pod suverenom vladavinom Onoga koji je beskrajan po svojoj mudrosti, sili i ljubavi. Pred njima je tajna koju ne mogu odgonetnuti. Obuzeti sumnjama i nesigurnošću, postaju slepi za istine koje su jasno otkrivene u Božjoj Reči, za istine koje su neophodne za spasenje. Ima i onih koji bi se, u svojim istraživanjima o postojanju greha, usudili da prodru i u oblasti koje im Bog nikada nije otkrio, i zato i ne nalaze nikakvo rešenje za svoje teškoće; tako se i oni među njima, skloni sumnjama i sitničarenju hvataju za to kao izgovor da odbace tekstove Svetoga pisma. Međutim, ni drugi ne uspevaju da pronađu zadovoljavajuće objašnjenje za problem zla, jer su tradicija i pogrešna tumačenja zasenili biblijska učenja o Božjem karakteru, o prirodi Njegove vladavine, i načelima Njegovog postupanja prema grehu.
Nijedno objašnjenje o poreklu greha ne može da posluži i kao razlog njegovog postojanja. Međutim, problem porekla greha i njegovog konačnog uklanjanja, ipak, možemo toliko razumeti da potpuno shvatimo veličinu Božje pravednosti i dobronamernosti u celokupnom Njegovom postupanju prema zlu. U Pismu ništa nije tako jasno objašnjeno kao činjenica da Bog ni na koji način nije odgovoran za pojavu greha; da nije bilo nikakvog samovoljnog uskraćivanja božanske blagodati, nikakvog nedostatka u božanskoj vladavini, koji bi opravdali pojavu pobune. Greh je uljez, njegovu prisutnost nije moguće opravdati nikakvim razlogom. On je tajanstven, neobjašnjiv; opravdavati ga značilo bi braniti ga. Kada bi neki izgovor za njegovo postojanje mogao da bude pronađen, greh bi prestao da bude greh. Naše jedino tumačenje greha je ono koje postoji u Božjoj Reči, greh je »prestup zakona«, to je izdanak načela koje ratuje protiv velikog zakona ljubavi, protiv temelja božanske vladavine.
Pre pojave zla u celom svemiru su vladali mir i radost. Sve je bilo u savršenom skladu sa Stvoriteljevom voljom. Ljubav prema Bogu bila je iznad svega, a ljubav prema bližnjima nepristrasna. Hristos, Reč, Jedinorodni od Boga, bio je jedno s večnim Ocem – jedno po prirodi, karakteru i namerama – jedino Biće u celom svemiru koje je moglo ući u sve Božje savete i namere.3 Bog je preko Hrista delovao prilikom stvaranja svih nebeskih bića. »Jer kroz Njega bi sazdano sve što je na Nebu… bili prestoli ili gospodstva ili poglavarstva ili vlasti.« (Kološanima 1,16) Hristu, kao i Ocu, celo Nebo bilo je odano.
Zakon ljubavi bio je temelj Božje vladavine, a sreća svih stvorenih bića zavisila je od njihovog savršenog usklađivanja s velikim načelima pravednosti. Bog je od svih svojih stvorenja očekivao službu iz ljubavi – poštovanje koje se temelji na razumnom priznanju Njegovog savršenog karaktera. On ne uživa u iznuđenoj odanosti, i zato svima potvrđuje slobodnu volju, da bi mogli da Mu dobrovoljno služe.
Međutim, jedno biće je odlučilo da zloupotrebi tu slobodu. Greh se začeo u njemu, u biću koje je, posle Hrista, uživalo najveće počasti kog Boga, koje je bilo najviše po moći i slavi među svim stanovnicima Neba. Pre svoga pada, Lucifer je bio prvi među heruvimima zaklanjačima, svet i čist. »Ovako veli Gospod, Gospod: ti si pečat savršenstva, pun si mudrosti i sasvim si lep. Bio si u Edemu, vrtu Božjemu, pokrivalo te je svako drago kamenje… ti si bio heruvim pomazan da zaklanjaš; i Ja te postavih; ti beše na svetoj gori Božjoj, hođaše posred kamenja ognjenoga. Savršen beše na putovima svojim, od dana kada se rodi dokle se ne nađe bezakonje na tebi.« (Jezekilj 28, 12-15)
Lucifer je mogao da sačuva Božju naklonost, mogao je da bude voljen i poštovan od svih anđeoskih četa, mogao je da koristi svoje plemenite sposobnosti, da ih upotrebi na blagoslov drugima i da proslavi svoga Stvoritelja. Međutim, prorok kaže: »Srce se tvoje ponese lepotom tvojom, ti pokvari mudrost svoju svetlošću svojom.« (Jezekilj 28, 17) Lucifer je malo pomalo, počeo da gaji želju za samouzvišenjem. »Izjednačuješ srce svoje sa srcem Božjim.« »A govorio si u srcu svom… više zvezda Božjih podignuću presto svoj, i sešću na gori zbornoj… izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s Višnjim.« (Jezekilj 28,6; Isaija 14,13.14) Umesto da se trudi da Boga uzdigne iznad svega i da Mu osigura ljubav i odanost Njegovih stvorenja, Lucifer je nastojao da ih pridobije da njemu samom služe i odaju počast. Zavideći na počastima koje je večni Otac ukazivao svome Sinu, ovaj anđeoski knez poželeo je da stekne vlast na koju je samo Hristos imao pravo. (nastavlja se)
