Međutim, Isus nije plakao samo zbog ljudskog saučešća prema Mariji i Marti. Njegove suze iskazivale su bol koja je bila visoko iznad ljudske boli kao što je nebo više od Zemlje. Hristos nije plakao za Lazarom, jer ga je nameravao pozvati iz groba. On je plakao zato što će mnogi koji su sad plakali za Lazarom uskoro planirati Njegovo ubistvo, smrt Onoga koji je vaskrsenje i život. Međutim, kako su nespremni bili neverni Jevreji da pravilno protumače Njegove suze! Neki koji kao uzrok Njegove boli nisu mogli da vide ništa do samo spoljašnje okolnosti pred Njim, nežno su kazali: »Gledaj kako ga ljubljaše.« Drugi, želeći da seme neverstva poseju u srca prisutnih, podsmešljivo su rekli: »Ne mogaše li ovaj koji otvori oči slepcu učiniti da i ovaj ne umre?« Ako je u Hristovoj moći bilo da spasi Lazara, zašto je dopustio da umre?
Proročkim okom Hristos je video neprijateljstvo fariseja i sadukeja. Znao je da oni unapred smišljaju Njegovu smrt. Znao je da će neki od ovih koji su naizgled tako saosećajni uskoro sami sebi zatvoriti nade i kapije Božjeg grada. Uskoro se treba dogoditi Njegovo poniženje i raspeće, što će imati za posledicu razorenje Jerusalima, a u to vreme niko neće oplakivati mrtve. Odmazda koja treba doći na Jerusalim jasno Mu je pokazana. Video je Jerusalim opsednut od rimskih legija. Znao je da će mnogi koji sad plaču za Lazarom umreti za vreme opsade grada i da u njihovoj smrti neće biti nikakve nade.
Hristos nije plakao samo radi prizora koji je bio pred Njim. Teret vekovne boli ležao je na Njemu. Video je strašne posledice prestupa Božjeg zakona. Video je da u istoriji sveta, počevši s Aveljevom smrti, borba između dobra i zla nije prestala. Gledajući u buduće godine video je patnju i žalost, suze i smrt, koji će da bude ljudska sudbina. Njegovo srce bilo je probodeno bolom ljudske porodice svih vekova i svih zemalja. Patnje grešnog ljudskog roda teško su pritiskivale Njegovu dušu, a izvor Njegovih suza potekao je kad je zaželeo da otkloni sve njihove nevolje.
»A Isus opet se zgrozi u sebi, i dođe na grob.« Lazara su položili u jednu pećinu u stenu i jedan ogroman kamen bio je stavljen na ulaz. »Uzmite kamen«, rekao je Hristos. Misleći da samo želi pogledati umrlog, Marta je prigovorila rekavši da je telo već četiri dana sahranjeno i raspadanje je već započelo svoje delo. Ova tvrdnja, izrečena pre Lazarevog vaskrsenja nije dala nikakve mogućnosti Hristovim neprijateljima da kažu kako je učinjena prevara. U prošlosti fariseji su širili lažne tvrdnje o najveličanstvenijim izrazima Božje sile. Kad je Hristos podigao u život Jairovu ćerku, rekao je: »Devojka nije umrla, nego spava.« (Marko 5,39) Pošto je bila bolesna samo kratko vreme a vaskrsenje se zbilo neposredno nakon smrti, fariseji su izjavili da dete nije bilo mrtvo; da je sam Hristos rekao da ono spava. Nastojali su prikazati kao da Hristos ne može izlečiti bolest i da su Njegova čuda bila obmana. Međutim, u ovom slučaju, niko nije mogao poreći da je Lazar bio mrtav.
Kad Gospod namerava učiniti neko delo, Sotona utiče na nekoga da se usprotivi. »Uzmite kamen«, rekao je Hristos. Koliko je god moguće pripremite put za moje delo. Međutim, pokazala se Martina samopouzdana i častoljubiva priroda. Nije bila voljna da se telo u raspadanju iznese na videlo. Ljudsko srce sporo razumeva Hristove reči i Martina vera nije shvatila pravo značenje Njegovog obećanja.
Hristos je ukorio Martu, ali Njegove reči izgovorene su vrlo blago. »Ne rekoh li ti da ako veruješ videćeš slavu Božiju?« Zašto da sumnjaš u Moju silu? Zašto rasuđuješ suprotno mojim zahtevima? Imaš Moju reč. Ako veruješ, videćeš Božju slavu. Prirodne nemogućnosti ne mogu sprečiti delo Svemogućega. Sumnja i neverstvo nisu poniznost. Bezuslovno verovanje u Hristovu reč prava je poniznost, pravo predanje samoga sebe.
»Uzmite kamen.« Hristos je mogao zapovediti steni da se skloni i ona bi poslušala Njegov glas. On je mogao zapovediti anđelima koji su bili u Njegovoj neposrednoj blizini, da to učine. Na Njegovu zapovest nevidljive ruke uklonile bi stenu. Međutim, nju treba da uklone ljudske ruke. Na taj način Hristos je želeo pokazati da ljudsko treba sarađivati s božanskim. Ono što ljudska sila može učiniti, božanska sila nije pozvana da učini. Bog ne odbacuje ljudsku pomoć. On jača čoveka, sarađuje s njim kad on koristi sile i sposobnosti koje su mu poklonjene. (nastavlja se)