Gle, ovo je Bog naš, Njega čekasmo, i spašće nas. (Isaija 25,9)
Pripadnici Božjeg naroda čuju glas, jasan i melodičan, koji ih poziva: „Pogledajte gore!“ Podigavši oči prema nebu, vide dugu obećanja. Crni, preteći oblaci, koji prekrivaju nebeski svod, sada se rastavljaju i oni, kao nekada Stefan, upravljaju pogled prema Nebu i vide slavu Božju i Sina Čovečjega kako sedi na svom prestolu. Na Njegovoj božanskoj pojavi raspoznaju znake Njegovog poniženja, sa Njegovih usana čuju molbu upućenu Ocu i svetim anđelima: „Oče, hoću da i oni koje si Mi dao budu sa Mnom gde samja!“ (Jovan 17,24) Ponovo se čuje glas, melodičani pobedonosan, kako govori: „Oni dolaze! Oni dolaze! Sveti, bezazleni, čisti! Održali su reč trpljenja Mojega; hodiće među anđelima!“ Blede, uzdrhtale usne onih koji su održali veru ponavljaju uzvik pobede.
Upravo je ponoć kada Bog otkriva svoju silu kojom će osloboditi svoj narod. Sunce se pojavljuje u svom punom sjaju. Znaci i čuda smenjuju se velikom brzinom. Bezakonici sa užasom i zaprepašćenjem gledaju prizor, dok pravednici u svečanoj radosti posmatraju znake svoga oslobođenja. Izgleda da je sve u prirodi izvan svog prirodnog toka. Potoci prestaju da teku. Tamni, teški oblaci se navlače i sudaraju jedan sa drugim. Međutim usred natmurenih nebesa nalazi se mali prazan prostor neopisive slave, odakle odjekuje Božji glas kao glas mnogih voda, govoreći: „Svrši se!“ (Otkrivenje 16,17)
Taj glas potresa nebesa i Zemlju. Oseća se i snažan zemljotres, „veliko tresenje zemlje, kakvoga nikada ne bi otkako je ljudi na zemlji, toliko tresenje, tako veliko“ (Otkrivenje 16,1.18). Izgleda kao da se nebeski svod otvara i zatvara. Slava s Božjeg prestola prosijava kroz otvor. Planine se ljuljaju kao trska na vetru, a odvaljene stene padaju na sve strane. Čuje se huka oluje koja se približava. More postaje sve bešnje. Odjekuje i urlik strašnog olujnog vetra sličan glasu demona u nekoj rušilačkoj misiji. Cela zemlja, slično morskim talasima, podiže se i spušta. Njena površina puca. Kao da popuštaju i sami temelji. Planinski lanci tonu. Nastanjena ostrva nestaju. Morske luke, slične Sodomu po svojoj pokvarenosti, padaju kao žrtva razbesnelih talasa. (Velika borba, str. 636.637. original)
