Jer što se na Njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se poznati i vidjeti na stvorenjima, i Njegova vječna sila i božanstvo, da nemaju izgovora. (Rimljanima 1,20)
Dok razmišljaju o zakonima materije i zakonima prirode, mnogi gube iz vida, ako čak i ne poriču, neprekidno i neposredno Božje delovanje. Oni zagovaraju misao da priroda deluje nezavisno od Boga, da sama u sebi i sama po sebi ima vlastite granice i vlastite sile kojima deluje. U njihovim mislima postoji jasna razlika između prirodnog i natprirodnog. Ono što je prirodno pripisuje se običnim uzrocima, nepovezanim s Božjom silom. Materiji se pripisuje životna sila i priroda se pretvara u božanstvo. Pretpostavlja se da se materija nalazi u određenim odnosima i da deluje prema nepromenljivim zakonima u koje se ni Bog ne može umešati; da je priroda obdarena određenim osobinama i podložna zakonima, a da je zatim ostavljena da deluje prema ovim zakonima i izvrši posao koji joj je prvobitno dodeljen.
To je lažna nauka; u Božjoj Reči nema ničega što bi to poduprlo. Bog ne ukida svoje zakone, već On stalno radi preko njih, koristeći ih kao svoja oruđa. Ona ne rade sama. Bog stalno radi u prirodi. Ona je Njegov sluga, usmeravana Njegovom voljom. Priroda u svom radu svedoči o razumnom prisustvu i aktivnom delovanju Bića koje u svim svojim delima postupa po svojoj volji. Zemlja ne daje iz godine u godinu svoje obilje i ne okreće se oko Sunca na osnovu svoje prvobitne sile neraskidivo povezane s prirodom. Ruka beskonačne sile neprekidno je na delu upravljajući ovom Planetom. Božja sila stalno deluje i održava je u njenom položaju Prilikom okretanja. (Testimonies for the Church, sv. 8, str. 259.260)
